RADIO GORNJI GRAD: Hrvatska pripada nama!

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Idemo dalje...

Zagreb živi višestruko. Odvajaju se dimenzije grada i opet spajaju na ulicama po kojima prolaze mladi prosvjedujući protiv neimaštine i vrhuške zamazanih ruku. U ponedjeljak kolone mladih prolaze Ilicom prema Trgu francuske republike, onom istome na kojem su devedesete držani predizborni brojni vatreni govori za prve izbore. Nema tu sada pompoznosti nabujalog nacionalnog zanosa kao tada, no ima ponosa koji ne odstupa od srca odlučnog u htijenju da se promijeni slika svijeta i isprave nepravde. Većinom je tu u pitanju zatečena sudbina radničkih i općih prava. Onih istih koja su nekad bila neupitna, a danas su bačena u kaljužu iskorištavanja i prijevare. Na neki način mnogi se osjećaju izdanim od klijentele vlasti. Povici i parole, ulični prosvjedi i tjeskoba ukradene budućnosti nadilaze svaki smisao postojanja hrvatske političke oligarhije ogrezle u kriminalu i nemoralu. Nema više sukoba s policijom, kako je to bilo u počecima demonstracija, ali duboka strepnja nezadovoljstva prelama noć prolazeći zajedno s ljudima koji su sada napućili Prolaz Gjure Deželića vračajući se prema centru. Promatram cijelu tu predstavu likova i očajanja, dječaka koji hrabro stupa zajedno s njima u svojim invalidskim kolicima rukama vrteći kotače i suzu na oku neke djevojke koja gledajući isto to nekome kraj nje priča kako nema novaca za lijekove. Vrijeme iskri u nužnosti da se okrene čovjeku, da prelomi nametnuto svojstvo bijede, ljage neimaštine i porodične ekonomije zasnovane na kopanju po smeću i skupljanju plastičnih boca. S druge strane tu je i Zagreb koji živi drugačije. Ponegdje još posve snobovski i narafski, ne zainteresiran za promijene i obespravljenu masu sugrađana. Hebrang ove ljude i njihovu djecu kasnije naziva uvredljivo ''ruljom'' koja viče po ulicama i na njegovo zaprepaštenje dolazi pred stanove političara sa svojim zahtjevima. Kaže kako je tri dana čistio mrlje od razbijenih jaja s fasada velebnog zdanja u kojem stanuje. Fala bogu da je radio išta  korisno. Bešćutnost se tako ogleda kao izgleda jedna naravna izrijeka politike koja je zemlju dovela do katastrofe u kojoj je sada.

U predahu cijelog tog prelamanja grada i nade događa se nova izložba karikatura Stiva Cinika u utorak u najstarijoj zagrebačkoj gostionici ''Pod starim krovovima'' u Basaričekovoj devet na Gornjem gradu. Šarene karikature u polumraku plijene sada i svojevrsnom jezom iako su duhovite. Pomislim da im se možda ljudi u ovom trenu smiju i iz strepnje, one iste osobine što je oduvijek pratitelj ismijavanja napuhanih i razuzdanih političkih vođa. Na neki način svaki od njih neka je vrsta Moamera Gadafija, čovjeka koji očito smatra kako je njegova sudbina ta da već samim svojim postojanjem nagrađuje svijet, pri tome uopće ne percipirajući koliko je jada i zla nanio svojim zemljacima. Gledam likove naših političara tu na zidovima te starinske gostione. Posjeduju izražen karakter, gestu i grotesku, uhvaćenu rukom majstora. U tom izrazu ogoljeni su u biti, pa nije čudo da se izložba naziva ''Sumrak idola''  naglašavajući mjeru dosegnutog stanja.

Očekujem sutrašnjicu. Mjesto koje ne treba ostaviti u rukama trgovaca, niti pravih niti političkih. To je ono što veže ljude pod ovim bremenom sumnje i bezdušja. Opet idu prosvjedi i idućih dana.. U petak hodam u koloni zajedno s frendom Edom Popovićem prema zgradi Hrvatske narodne banke. Ljudi grle banku stvarajući svojim tijelima krug oko cijelog  kvarta i viču: ''ne damo banke!'' daleko je to od Edine posljednje knjige ''Priručnik za hodaće'' inspirirane nadstvarnim Velebitom i šumama. Ovdje na ulici smo bez priručnika. ''Anarhističku kuharicu'' davno smo pročitali. Ulica postaje izraz volje grada da ne postane zabačena provincija., a niti mjesto razrješenja od tekovina humanizma i princip ugnjetavanja. Na kraju noć kolona dolazi pred katedralu. Odjekuju povici: ''popovi lopovi'', a netko ističe kako kardinalov Bog nije i njegov. Jednakost dakako ne pretpostavlja povlastice, nitko nije izuzet od odgovornosti zato što zgrče dok drugi gladuju, pa ni kler zatucan u vlastite mitove i pretpotopne opsesije.

Sve nas veže potreba za drugačijom domovinom. Bez gladi, siromaštva, potucanja i izrabljivanja. Siguran sam da i Bog to razumije, unatoč kleru i prijetvornoj političkoj oligarhiji. Uostalom, Hrvatska pripada nama, njenim građanima.